-Četvoročlana porodica Gzima Bajramija, koju osim nemaštine pritiskaju i brojne druge nevolje, jedva uspijeva da preživi. Gzim je teški neuropsihijatriski slučaj, njegova supruga Širabana je gluvo – nijema, ali je ipak izrodila dvoje djece Erminu (15) i dvanaestogodišnjeg Ilirija koji je oslonac kuće.
Bajramiji žive u trošnom kućerku od dasaka, kartona, na kom krov od lima i gvozdenih buradi i pri najmanjoj kiši propušta. Od namještaja imaju samo stari dotrajali šporet na kom ponekad u velikom kazanu ugriju malo vode za kupanje. Spavaju na podu, najčešće na betonu, jer prostirke koje imaju, a koje su našli na otpadu, kada pada kiša dignu da se ne kvase.
Da nije Ilirija oni bi gladovali. Ilirije svakodnevno i po najvećem nevremenu prije nastave i po povratku kući i po nekoliko puta na biciklu obiđe grad i sakupi po koju limenku, komad starog željeza i slično kako bi prodao na otpadu i zaradio za hljeb.
- Učenik sam drugog razreda Osnovne škole ,,Mileva Lajović” i dobar sam đak. Svjestan sam toga da moji drugari po povratku iz škole, nakon ručka, odmah uče gradivo za naredni dan ili se pak igraju, šetaju sa roditeljima. Meni je sudbina nametnula neki drugi životni put. Moram da zaradim za porodicu, jer je tata mnogo bolestan. Liječio se jedno vrijeme u bolnici u Kotoru. Majka je takođe bolestna. Jeste li primijetili da ne može da govori. Uz sav napor, da nešto i kaže jer je želja jača od nemoći, ispušta krik koji mi dušu para. Srce me često zaboli, jer nijesam u mogućnosti da joj pomognem. Nekad i ne znam šta traži, iako dosta toga razumijem - priča zabrinuto Ilir.
Naglašava da je najsrećniji kada korpu koju je montirao na biciklu donese punu kući makar i suvog hljeba koji nađe u kontejnerima jer zna da tada neće biti gladni.
- Najteže je bilo zimus kada je svakodnevno kiša padala. Tada se od kiše uništi i ono što ostave dobri ljudi. Tada od gladi zaboravimo na sve ostale nevolje, pa iako krov prokišnjava, kao da ne osjećamo te kapi koje nam padaju po glavi - kaže Ilir.
Kaže da bi bio jako srećan kada bi imao pristojan krov nad glavom i mogao u toploj sobi da uči.
- Nadam se da će tako biti jednog dana. Znam da se majka ne može izliječiti, jer je rođena sa tom manom, ali ipak želim da joj ublažim patnju. Tata Gzim ne može bolestan da radi. Bolje mogu ja, iako sam mali. Ispekao sam dobro zanat, prepoznaju me ljudi na ulici, a onda me i zovu, da mi daju milostinju. Ima još dobrog svijeta. Mnogo više su darežljivi oni koji i nemaju baš previše novca u džepu, od onih drugih koji imaju dosta, a koji su bahati. Ne volim kada me mrko gledaju, kada me tjeraju. Ne moraju da mi daju ništa, ali ni tako da se ponašaju. Ima i onih koji iako nemaju mnogo, uvijek sa osmijehom mi ostave nešto sitnine. Takvima će Bog i dati, priča Ilir, kao odrastao čovjek.
Veliki problem je, kako kaže, to što mu se bicikl pokvario ovih dana, pa tako mora pješke da obiđe grad.
- Radio bih vrlo rado, pomagao ljudima u domaćinstvu, u bašti, oko drva i slično. Nije me sramota, samo da imam dnevnicu. Stigao bih i da naučim, da nahranim porodicu - kaže Ilir.
L.N.